Ispred Ogledala: Živiš život kao da ti nešto smrdi

„Ponovo. Izbriši tu sliku, vide mi se desni. Čekaj, namjestit ću onaj svoj osmijeh koji dobro izgleda na fotografijama.“

Koluta očima.

„Šta je?“

„Pa kako ne kontaš,“ kaže, „da se vidi da ti je to fejk osmijeh. Onaj s desnima je barem iskren.“

Pogledam i ja fotografiju. Konta se stvarno. On to zove „bagavi osmijeh“. Jedan mi je prijatelj jednom rekao da izgledam kao da mi nešto smrdi kad namjestim taj osmijeh. A meni je okej jer mi se na njemu ne vide desni. Bolje da izgledam kao da se slikam u kanalizaciji nego da mi se vide desni, božesačuvaj, užas.

Kretenski. Baš kretenski. Ali nisam jedina. I S. mi je nedavno tijekom fotografiranja rekla da i ona mrzi fotografije na kojima se iskreno smije jer joj se vidi cijelo zubalo i desni i grlo i ostalo, ali da svi ostali kažu da su joj takve najbolje. I onda mi je rekla da se ne namještam, nego da se fino nasmijem. I meni se opet nije sviđala ta moja zinuta čeljust s podbratkom od fotografije, ali pustila sam nek’ joj bude.

Fejkerski osmijeh i briga oko apsolutno svega – naslov je vremena u kojem se nalazimo. Nikad neću zaboraviti jedan događaj od kojeg ima sad već godina, kad sam bila na nekom mini-koncertu u sklopu programa u kojemu sam sudjelovala. N. i ja sjedile smo u publici i slušale ženu koja je stvarno predivno pjevala uz pratnju gitare koja je stvarala zbilja čudesan ambijent, iako smo bile na terasi nekog restorana i pod improviziranim šatorom. Divile smo joj se i bilo nam je prekrasno, ona nam je izgledala mistično, komentirale smo kako je puna emocije i kako joj je glas fantastičan. I drugi ljudi su, ne glasno naravno, nego onako potiho, s rukama ispred usta, komentirali jedni s drugima A onda je ona stala, zaustavila gitaristu, gledala u publiku i šutjela. Šutjeli smo sad i svi mi ispred nje i gledali se tako. I onda je ona rekla da svi koji pričaju odmah napuste prostoriju jer ona ne može pjevati i skoncentrirati se na glazbu dok mi tu blebećemo i komešamo se. Na javnom mjestu. Na koncertu. Istjerala nas je kao da smo drugašići na satu prirode i društva. Jer smo pričali. Tiho. Odjednom mi je cijela njezina mističnost izblijedila, glas joj je postao najednom prejak, išla mi je na živce i otišla sam. Ne zato što mi je ona rekla, nego zato što mi se više nije sjedilo u toj prostoriji punoj ljutnje i fejkerizma.

Čitam trenutno nekoliko kolumni na portalima i veseli me kad sjednem taj i taj dan, u to i to vrijeme znam da će izaći novi tekst, napravim si kavu i opletem po slovima. Ali u zadnje vrijeme sve je puno ljutnje da me zaboli želudac. Govorim si da je od kave, ali zapravo nije. Od gorčine je koju unosim u sebe sa svih strana. U pravu su svi ti ljudi koji kritiziraju našu zemlju i društvo, ovdje i u okolici naše male zemljice mnogo je truleži na koju stvarno treba ukazati. Ali što je najgore, ta je trulež zarazna. Jer sam shvatila da sam se i ja potrulila, zadnjih nekoliko stvari koje sam napisala bile su vrlo gorke. A ne da mi se to. I ne moramo svi ukazivati na trulež. Dovoljno je toga i teško da ćemo nešto promijeniti.

Ne smije mi se više fejkerski, jer nisam tinejdžer koji je nesiguran oko klempavog uha, povećeg nosa i velikih desni. Mislim, ponekad jesam, jer imam sve to plus PMS. Ali evo danas nisam, biram da nisam. Ne bude mi se ljuta na sve. Imam na štošta biti ljuta, ali ne mogu više. Umorila sam se od toga i bojim se da ću postati pjevačica koja tjera svoju publiku jer danas nije stigla biti ljuta na nešto pa se naljutila na njih jer dišu. Ne bude mi se ona osoba koja se ljuti na tuđe fotografije, opise, poslove, hobije, prijatelje, idole, hranu i preferencije. Tako je dosadan i težak život vječno namrgođene obrve. Jer ga živiš kao da ti nešto konstantno smrdi.

Nekako sam prestala očekivati od okolnih faktora da budu moja kocka šećera u džezvi sa životom i trudim se dodati ga sama. Zasladiti svoj život svojim ljudima i svime onime što od mene čini zabavniju osobu. Kad srkneš gorku kavu i pokušaš se nasmijati, uvijek izgledaš kao da ti nešto smrdi. Zgrče ti se mišići oko nosa i usna ti ukočeno stoji u krivoj liniji. Ali kad zasladiš tu kavu onako kako tebi paše i uzmeš gutljaj, osmijeh će nakon njega biti onaj veliki trapez u kojem se vide desni i malo ti se napravi i podbradak. I znaš šta? Nema ništa ljepše od toga.

PODIJELI ČLANAK
Facebook
Facebook
Follow by Email
INSTAGRAM
Google+
http://www.bibermint.com/ispred-ogledala-zivis-zivot-kao-da-ti-nesto-smrdi/
RSS

Jelena Božić