News Tab

Category : Kolumna

Ispred Ogledala: Robovi svoje slobode

Read More

Prošli je tjedan svaku večer na TV-u bio po jedan film iz ciklusa filmova o Harryju Potteru. Od nedjelje do nedjelje, po jedan nastavak svaku večer i to me oduševilo. Jer nekako, u svijetu ima velikih rasprava oko svega, uvijek postoje fanovi i hejteri, uvijek oni koji bijesno žugaju na nešto i onda oni drugi koji to brane. Samo se oko ovih knjiga i filmova svi slažu i ne postoje osobe koje ih mrze, barem ja nikad jednu takvu nisam srela. Bilo da si dijete i imaš jedanaest godina ili si odrasla osoba koja je Pottera otkrila s četrdeset, u tim knjigama (pa onda i filmovima) postoji nešto što te obuzima i vuče u svijet magije i ljudskoga. Zbog toga će to zauvijek biti kultni naslovi.

Ispred Ogledala: I ljubav se mora renovirati

Read More

Renoviranje bilo kojeg dijela stana ili kuće uvijek ispadne kompliciranije nego što ispočetka zamisliš. Čak i najveći pesimisti na početku renovacija pomisle kako će sve trajati kraće nego što na kraju traje i kako će sve biti, pa barem mrvicu, jednostavnije nego što na kraju ispadne. Kad se nađeš usred cijelog projekta pogledaš par dana unatrag i vidiš kako si blesavo pomislio da neće biti tako strašno, a kad pogledaš ispred sebe pomisliš da nikada neće doći kraj kreču, lajsnama, najlonu i prašini.

Samo dvije sobe. Toliko smo kvadrata krečili prošli tjedan. Da vas ne davim informacijama o unutarnjoj izolaciji, mrežicama, klupicama za prozore, gletovanju, sušenju, ventilatorima usred zime, skinutim vratima i ostalome, reći ću vam samo da je bilo naporno. Spavali smo na kauču i morali baciti tri breskvice na koje je pala prašina pa su postale nejestive. Količina prašine bila je nemoguća, i sad kad je sve prošlo i dalje svaki dan brišemo podove jer se uspjela zavući na nedostupna mjesta pa izlazi kao vukodlak na mjesečinu.

Svrha je renoviranja bila pripremanje stana za dolazak novog člana naše obitelji. Baš smo se pripremili za doček, rekla sam R. gledajući u te sve inovacije u stanu sinoć, baš se vidi da dolazi netko važan, a nas dvoje kao da se želimo prikazati u najboljem svjetlu. Vidiš, sine, mama i tata su okrečili zidove, imamo i izolaciju, wow, kako smo odrasli i odgovorni! Evo tu su ti ove nove police na kojima stoje sve knjige koje posjedujemo, pa tamo polica s klasicima, polica s nekom kul belatristikom, pa onda čak i stručna polica. Sjaji se i diploma, pokoja književna nagrada, svaki časopis u kojem je ikada objavljena moja poezija. A tu je i suvenir iz Vijetnama, neke azijske uspomene, ej imamo i gramofon, pa vidiš li ti kako smo mi kul? Baš smo se našepurili, vidi se da nam je stalo šta će taj malac misliti o nama, iako dok on stigne i krene formirati mišljenja vjerojatno će se ovi okrečeni zidovi sto puta isprljati i police postati neuredne i prašnjave.

Htjela sam da sve bude spremno na vrijeme, a meni strpljenje nije vrlina. Kad kupujem tehnologiju, najradije bih ušla u trgovinu i izabrala nešto na licu mjesta, pokazala prstom i kupila. Moj muž prvo mjesecima istražuje sve specifikacije onoga što želi kupiti pa tek onda kad je siguran da je izabrao najbolje od onoga što se nudi u budžetu vadi novčanik i kupuje. Njega živciram ja i moja metoda, mene živcira on i njegova. I nikako se ne možemo naći u sredini, jedan put popusti on, jedan put ja. Da sam ja sama odlučivala o namještanju stana za bebu, vjerojatno bi posteljina na krevetiću bila namještena početkom dvanaestog mjeseca, što je glupo jer bih je opet skidala i prala tri dana prije termina. On je htio da sve pripremimo neposredno pred dolazak bebe i rekla sam okej, ja sam trenutno hodajuća vreća hormona, on je razumniji, u pravu je. I sad kad se to sve događalo, ja sam htjela sve najradije staviti na fast forward i kao na staroj video kazeti gledati cijelu situaciju ubrzano.

Iz nekog razloga bilo mi je jako bitno da sve stvari koje moraju trajno promijeniti lokaciju u stanu to naprave baš eto jučer. Te su stvari krevetić, komoda, ležaljkica i peć. Sve je u redu, ništa nije problem, osim te peći koja je teška ko vrag i plus treba je osposobiti pa zapravo i jest problem jer nekako ne želiš da ti mjesec dana prije dolaska jako važnog gosta kojeg ćeš morati nosati na rukama otkažu leđa. Spomenula sam ja tu peć jednom ili dva puta i prestala navaljivati jer, realno, ja je ne mogu ni pokušati izvući, a sad baš da roncam oko nje nije fer jer nije prioritet. Slagala sam neku odjeću jer je to u dosegu mojih trenutnih renovacijskih mogućnosti, i vidjela sam u jednom trenutku kako iz susjedne sobe izlazi siva gromada s crnim kablovima.

Šutio je on, šutjela sam ja. Peć je stajala tu kao podsjetnik da se ljubav ne iskazuje uvijek riječima, nego i pećima. Znao je da mi je to važno, nije znao zašto i to nikad shvatiti neće, ali znao je da mi je važno i izgurao je još i nju na njezino novo mjesto u stanu prije nego što je otišao na posao. Rekla sam mu poslije da bih mu sad najradije digla spomenik zbog toga što je uradio, bez obzira na sve ostalo. I nije mi morao reći da me voli, znala sam popodne dok sam sjedila i gledala u sve te nanovo raspoređene stvari po stanu da je tako. Ponekad je to baš nekako puno ljepše od riječi.

Kad nas je dvoje, nema šanse da budemo samo jedno. Polako vidim da s godinama on postaje pomalo ja, ja postajem pomalo on. Nađem se kako guglam specifikacije mobitela, a on dođe s novim slušalicama o kojima ništa prethodno nije pročitao. Ispipavamo teritorij na kojem ovo drugo živi godinama. Istražujemo se i dalje, ma koliko se poznavali. I uživamo u tome. Jer na kraju, ipak, osjetimo da smo to mi. Ma koliko se puta po putu krečili, gletovali, postavljali na sebe mrežice i posipali prašinom. To smo opet mi, samo renovirani, dva različita temperamenta koja se konstatno klate između strpljenja i ishitrenosti pa grade police preko cijelog zida da na njih postave sve što su zajedno skupili. I ljubav se mora renovirati, ako ostane zauvijek ista, napast će je vlaga i počet će otpadati žbuka. Neke se stvari u ljubavi moraju premjestiti na drugu lokaciju, jer dolaze nove situacije u cijeloj priči. I u toj renovaciji važno je samo ne pomisliti kako samo jedna glava ima pravo. Kad nas je dvoje, nema šanse da budemo samo jedno, ma koliko snažno jedno postajali. Zagrneš rukave, pobrišeš podove, izbaciš peć i onda se šepuriš. Jer se voliš isto, a novo, čišće i još malo zanimljivije.

 

Ogledalo duše

Ispred Ogledala: Odlučila sam da želim

Read More

Svaki je početak siječnja isti. Prvi dan u godini provedeš u nekom limbu, ne znaš jesi li pošao ili došao, svi su nekako ošamućeni, ne toliko od alkohola i prethodne noći koliko od osjećaja da sad kreće sve ispočetka i da je vrijeme za nove prilike, nove uspomene i nova obećanja.

Ispred Ogledala: Budi svoj

Read More

Dugo mi je vremena najmrža parola od svih bila ona “Budi svoj”. Ne znam zašto me iritirala, ali nisam u njoj vidjela ništa motivirajuće, od svih kao da mi je bila najpraznija i kao da se izgovarala kad si htio nekoga otaljati i skinuti s dnevnog reda. Zvučala mi je veoma patetično i suho, kao da u njezinom izgovaranju nikada nije bilo zvuka, a u njezinom značenju nikada apsolutno ništa opipljivo.

Ispred Ogledala: Želim vam Božić bez najlonki

Read More

U ljudskom životu postoji mnogo nepotrebnih stvari. Ako pitaš, recimo, moju prijateljicu S., ona će ti reći da su jedna od tih nepotrebnosti definitivno  najlonke. Ružne su, nemaju nikad boju tvoje kože, potpuno je mitska pomisao da nešto, kao, griju i za nju one nemaju apsolutno nikakvog smisla.

Ispred Ogledala: Učionica ili mučionica?

Read More

Sjećam se dobro tog dana osnovne škole, bili smo već ne toliko mala djeca i ja sam sjedila do prozora. Uvijek sam sjedila do prozora, to je bilo nešto moje što sam voljela i gdje sam se dobro osjećala, a u prva četiri razreda osnovne škole nadoknade dobrih osjećaja trebalo mi je puno, jer su mi to, baš smiješno, bile najgore godine u školovanju.

Ispred Ogledala: Ja sanjam jedan SUNČAN Božić

Read More

Kod snijega me uvijek fascinirala tišina. Kad pada snijeg, sve postane nekako mirno i spokojno, kao da nas pomalo i hipnotizira to kretanje pahulja, njihovo lepršanje iz oblaka do tla. Nema zavijanja bure, nema zvuka kiše po prozorima, nema pljuskanja auta po lokvama i vriskova mokrih ljudi s trotoara. Sve je tiho, kao da je zora i u tri popodne. Ne mora se čak ni zadržati na tlu. Dovoljno je da pada i da se svi umirimo, kao od neke blage glazbe.

Ispred Ogledala: Dočekivanja

Read More

Neke su rutine ljepše od drugih. Razgovor ispod jorgana pred spavanje ljepši je od poljupca za rastanak ujutro. Smijanje starim fotografijama i uspomenama ljepše je od brisanja prašine s njih. Topli čaj i dekica navečer ljepši su od odlaska na posao po najvećoj buri i skoro plakanja za ljetom. Neke su ljepše, neke su teže. Ali jedna je iznad svih, prva i na tronu, pobjednica i kraljica svih rutina kojoj ni to ime “rutina” ne stoji jer je previše grubo. Dočekivanje.