Ispred Ogledala: Blaženi među štiklama

Prije par tjedana moja me urednica pozvala na jedan događaj u Mostaru. „Promocija Biberminta,“ rekla je „i još nekih drugih super stvari koje su nastale u Mostaru. LaJupe haljina, novog SIS planera za vjenčanja i Jolie dekoracija.“ Rekla sam joj da ću se potruditi pojaviti na tom događaju, a iz Zagreba sam onda došla ranije kako to zbilja ne bih propustila.

Uvijek mi je smetalo što ljudi govore da se u Mostaru ništa ne događa i onda kada se netko potrudi i organizira događaje, upravo ti ljudi na njih ne idu. Predstave, koncerti, bilo kakva okupljanja ostanu pod opasnom prijetnjom od propadanja zbog toga što jednostavno fali publike. Trudim se ne biti jedna od tih osoba i ići na što više takvih situacija, jer svi koji me znaju upoznati su s mojom neumornom vjerom u Mostar i ljude koji u njemu žive.

Ovaj događaj na koji me pozvala moja urednica bio je na razini onih događaja koje gledaš na TV-u. Dežurni hakatori će reći, naravno, kakvo pre*eravanje, foliranje i mackanje trackanje, jao niđe veze, vidi im glava i tako. Ipak, već s ceste tamo kad si prošao kod Pepija mogao si vidjeti koliko je sve izgledalo prekrasno. Žene u svojim haljinama (neću reći skupim, jer ne znam, kad se družim ne pitam koliko koja haljina košta, a i moja je bila trideset maraka, a to nije skupa dizajnerska haljina, pa ono…) koje su blještale pod svjetlima svijeća i slagale se uz sve nijanse cvijeća i prekrasno aranžiranih stolova izgledale su dostojne crvenog tepiha. Glazba je bila vrhunska, piće novo otkriće, a i kolačići koji su bili posluženi na stolovima bili su taman da ti u toj haljini, pa makar ona bila i trideset maraka na sniženju, ne ispadne stomak nakon dva-tri. I sve je izgledalo jako fensi i Mostar je odjednom bio gradina vrijedna filmskih setova. Što je najvažnije od svega, djevojke organizatorice rekle su svojim sugrađanima što rade i to što rade stvarno nije šaša. To su predivne priče kojima se vjeruje u Mostar, u BiH koja nije samo zgarište mukle prošlosti, nego predivan, starinski prag koji stoji na ulazu u kuću budućnosti punu prozora u svijet.

.

kolumna1

.

Ipak, čim sam došla pred ulaz zamijetila sam nešto. Za stolovima su stajale mahom žene, a od muškaraca su svoje prisustvo pokazali fotograf i DJ. Iako na pozivnici nije pisalo moje ime plus jedan, ja sam svoga plusa dovela. A moj plus nije imao haljinu, jer je moj plus bio moj muškarac.

Dok smo se vozili prema odredištu, u glavi su mi odzvonile riječi. „Promocija portala, haljina, cvijeća, planera…“ i pomislila sam „Jebote, možda je ovo događaj samo za žene.“ Ništa nisam rekla naglas, a R. je, kad je vidio da će biti blaženi među štiklama samo pogledao u mene i rekao „Ubit ću te, majkemi.“

Bilo mi je smiješno. Kad sam svojim Ženama rekla šta sam napravila, svaka me je s pravom napala i rekla da nisam normalna, gdje ću mu to uradit’ i da se nadaju da sam pripremila neko dobro iskupljenje za tu notornu pogrešku. Ja sam se smijala, priznala pogrešku, pitala ga želi li da odemo, na što se on nasmijao, odgovorio „Ma jok, bona, vidi kako mi super stoji ovo rozo vino“ i nastavio se družiti sa ženama koje su ionako sve njegova generacija pa nije bilo neugodnih tišina i nismo morali stajati sami u kutu. Čak i da jesmo, doduše, znam da bi nam bilo dobro.

.

Event 0161

.

Koncem ovog mjeseca reći ću zauvijek ‘da’ tom čovjeku. Zato što sam mu već milijun puta rekla ‘da’, osmijehom koji samo on može izazvati. Zato što je on meni rekao ‘da’ prisustvom na ženskim druženjima kao moj najveći plus. Zato što smo plesali zagrljeni uz Brkove, išli na Coldplay u Barcelonu i nikad se nismo stidjeli reći drugima da se do vrištanja posvađamo. Reći ću mu ‘da’ za svaku sijedu koja mu izbije na glavi, a on meni za svako kilo koje dobijem preko zime. ‘Da’ za sve nepodnošljive srkove vode i ‘da’ za kolutanje očima i plakanje za sitnicu. Zato jer je svugdje moja najbolja pratnja, moj najveći plus.

Ipak smo događaj napustili malo ranije i popili piće sami u mirnijem ambijentu. Znaš one razgovore koje vodiš na jednom od prvih pet dejtova, kad pitaš drugu osobu šta je živcira, čemu se raduje i čega se boji? E, takav razgovor, samo što je umjesto dejtova ovo sada nama jedan ogromni dejt u brak za koji se nadamo da je Santa Barbara sapunica od milijun i petsto tisuća epizoda i da nikad zapravo neće završiti.

Sve nešto razmišljam o tome koliko smo ustvari sigurno da je to to, da stojimo u bijelom pred pravim čovjekom i izgovaramo prave riječi. I mislim da nikada zapravo ne znamo. Sve što možemo je osjećati, govoriti pogledima i postupcima da svim srcem, cijelom kožom i svim kostima u ispravnost svega toga vjerujemo. Priznati kad sjebemo, slaviti kad pogodimo.

                                                                      Happy birthday R.

Nisam vam još rekla, ali priznajem, evo, da mu je te ženske večeri, da stvar bude gora, još bio i rođendan. Ne možeš znati da je to to, jer da ti netko kaže da će te tvoja osoba za rođendan odvesti na druženje gdje ćeš biti gotovo jedini muškarac, rekao bi mu da onda radije nećeš imati svoju osobu. Ali zato što me nije poslao u PM i zato što sam priznala da sam malo „promašila ceo fudbal“ osjećam i vjerujem da je to to. Slavim što smo pogodili i što zajedno možemo kroz sve. I na koncert Brkova i na promociju čipkastih haljina.

.

.

(Ogledalo duše)

Jelena Božić